ŽENE ŠUTE najsnažniji je i najtužniji Gojevićev projekt u kojem autor ostaje dosljedan svojoj poetici i povijesnom procesu. Gojević poticaj pronalazi u potrebi da podigne glas protiv nasilja sugestivnom slikom. To je način koji kao umjetnik najbolje zna. Fotografijama prijateljica lica sređenih kazališnom šminkom, Gojević podiže glas i protestira protiv zavjeta šutnje. Robert Gojević u studijskim fotografijama starinskih portreta prepoznaje snagu protesta i kritiku društva koju bismo mogli pripisati angažiranoj umjetnosti i novim medijima. Gojevićeva angažiranost je jasna, kritika društva nepomirljiva, a poruka glasna: stvarne žrtve nasilja trebaju potporu svih nas.
OČI AMBROTIPIJE posjeduju dubinu i fotonski sjaj koja prodire u dušu i zrači sugestivnošću koja je neupitna i govori sve jezike svijeta. Tuga i očaj u očima žene koja u svojoj nemoći šuti svugdje je ista, prodire ravno u srce. Vremena u kojima živimo postala su nasilna i licemjerna. Kad smo bili mali učili su nas kako je Šutnja je zlato. U ovakvim situacijama zapravo i nije. Gojevićev vrisak fotografskom slikom zlata je vrijedno nastojanje da se podigne glas protiv nasilja, bez obzira na nemogućnost govora ili zlatno pravilo koje im je netko davno usadio u mentalnu sliku svijeta u kojem žive.
EMOTIVNA UKLJUČENOST Gojevićevih modela nije samo uživljavanje u ulogu. Pitanje uključenosti u prosvjed protiv nasilja, osjećaj ponosa i sudjelovanja u nečem važnom, prestravljenost šminkom unakaženog (vlastitog) lica i zahvalnost što se ne radi o stvarnosti, mješavina je osjećaja koja je povezala modele, vizažistice i fotografa. Slojevitost Gojevićeve fotografske priča o traumatiziranim ženama u stvarnosti otvara čitav niz važnih pitanja. Kakva će biti reakcija javnosti? Što će ljudi reći? Jesu li nepoznati ljudi spremni priskočiti u pomoć, nazvati policiju ili obraniti žrtvu? Da li će skrenuti pogled, uvjeravajući sami sebe kako se to njih ne tiče, kako je obiteljsko nasilje stvar osobne prirode?
ANGAŽIRANI PORTRETI ROBERTA GOJEVIĆA u svojim temeljima nemaju ničeg lijepog. Nasilje treba osuđivati u svakom trenutku. Beskompromisno. Bez opravdanja. Ni jedno nasilje na svijetu nema razloge, samo isprazne izgovore. Osvijestiti ozbiljnost problema okom kamere plemenita je ideja u kojoj umjetnik stoji na strani dobra i progovara o odsustvu empatije i nedostatku razumijevanja, o šoku i nevjerica koji traju tek trenutak, nakon čega slijedi povratak nebitnom. Teško je zamisliti traume koje se ženama događaju i kroz koje kao žrtve prolaze. Protiv nasilja treba dići glas i prosvjedovati, boriti se. Upravo je to učinio Robert Gojević koristeći način, tehniku, poetiku i jezik koji najbolje poznaje.
Robert Gojević
Žene šute
Tekst: Draženka Jalšić Ernečić
Fotografije © Robert Gojević