U ovomjesečnom izdanju Radioaktivne: Reproduktivna pravda za pravednije društvo, pričamo s Mateom Krmpotić – feministkinjom, teoretičarkom književnosti i novinarkom – o romanu i seriji Sluškinjina priča; distopijskoj pripovijesti koja je zaigrala maštu brojnih gledateljica i gledatelja te postala simbolom feminističkog otpora (prethodne godine, naše aktivistkinje čak su dva puta prosvjedovale na Markovom trgu obučenje u crvenu haljinu kakvu nose sluškinje u seriji). Smjestivši se u sferu popularne kulture, Sluškinjina priča komunicira društvenu tjeskobu sadašnjice zbog naleta na reproduktina prava žena. Je li u romanu i/ili seriji prikazana naša skora budućnost? U potrazi za odgovorom, potražile smo mišljenje naših sugrađanki i sugrađana o Sluškinjinoj priči – intervjue s njima možete poslušati na našem podcastu. Neki su je opisali kao zanimljivu – ali strašnu pripovijest; ponegdje je izazvala frustracije, a postoje i oni koji ju drže neuspjelim SF-om!
Matea pak roman čita iz fukoovske perspektive, uz tvrdnju da je autorica Margaret Atwood nesumnjivo poznavala rad francuskog filozofa Michela Foucaulta. U našem razgovoru osvrnula se na žanr utopije, a posebno distopije ili atntiutopije, što su pojmovi kojima bi mogli opisati Sluškinjinu priču. Utopiju doslovno prevodimo kao ‘mjesto kojeg nema’, a označava ju literarno osmišljavanje svijeta gdje vladaju drugačiji – humaniji i pravedniji – društvni odnosi, ili gdje su nevolje današnjice razrješene. S druge strane, Sluškinjina priča je distopija, ona odgovara na pitanje: ‘a što ako stvari krenu krivim smjerom i završe… tragično?’. Margaret Atwood nerijetko se naziva feminističkom autoricom jer njezina djela (među ostalim) propituju odnos žena u društvu te društvenih silnica i odnosa moći koji određuju njihov položaj i (ne)djelovanje. Takvo je i djelo kojim se u ovoj Radioaktivnoj bavimo. Matea nas upućuje, skupa s Atwood, na problematiku reproduktivnog ropstva, ističući kako ideologija koja je dovela do stanja kakvog nalazimo u Sluškinjinoj priči, nemalo podsjeća na ono za što se u našoj realnosti bori krajnja desnica.
U razgovor uvodimo Michela Foucaulta, jednog od najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća. Svojom razradom pojma panopticona Jeremyja Benthama, Foucault pokušava objasniti kako idaltipski funkcioniraju psihijatrijske ili zatvorske institucije. Kakve to veze ima sa Sluškinjinom pričom? Matea nam objašnjava da je Gilead, država gdje se radnja romana i serije odvija, slika i prilika panopticona – zatvora namijenjenog discipliniranju subjekata. Panopticon je građevina u čiji je centar smješten nadzornik koji motri zatvorenike čije su ćelije ukrug poredane oko njegova prebivališta. Zatvorenici ga nikad ne vide, on je u mraku. Međutim, on njih uvijek vidi, neprestano ih motri kako bi ih kontrolirao. Takav svijet zapravo je i Gilead – mi ne znamo tko je na čelu te države, tko izdaje naredbe. Autoritet je cijelo vrijeme prikriven, vreba u mraku. Red se uspostavlja uz pomoć tajne policije, osoba poput tetke Lydije te zapovjednika kućanstava – no tko ili što ih je opunomoćilo za uspostavu društvne kontrole ovog tipa ostaje tajnom. Poslušajte Radioaktivnu, saznajte o čemu smo još pričale!
Reproduktivna pravda za pravednije društvo projekt je kojeg provodi Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter i financijski ga podržava Rosa Luxemburg Fundacija SEE.
Podcast možete poslušati na ovom linku.