I tako je negdje sredinom srpnja, ljeta gospodnjeg 2020., naša Marija Trcol hodala gradom, u svojim kratkim hlačama i grupica starijih muškaraca je nekako zaključila da su njezine tetovirane noge i kratke hlače poziv na vrijeđanje. Brutalno su ju izvrijeđali, što je nju naravno uzrujalo, te je javila drugoj kolegici (autorici ovih redaka), da se spusti do te birtije i fotka ekipicu. S fotkom nismo išle van jer nam je ubrzo postalo kristalno jasno da se ne radi o prozivanju grupe muškaraca u sedamdesetim godinama, već prilici da otvorimo prostor za razgovor o nasilju nad ženama, i to prvenstveno seksualnom nasilju u javnom prostoru. Pokrenule smo Hashtag #ženeujavnomprostoru i on je odjeknuo u hrvatskoj Twitter zajednici. Twitter je tek peta najkorištenija mreža u RH, čisto da znate. Cijela ova kampanja ne bi uspjela da nije šačice žena koje već danima rade bez prestanka da priče odjeknu, da žene dobiju validaciju i najvažniju poruku: niste same. Niste jedine. Ne izmišljate. Vaša iskustva vrijede.
Tekst kojeg ćete pročitati je kompilacija naših izjava na temu. Pripremamo analize medijskog diskursa, samih priča i još mnoštvo prilika za vizualizaciju svega što žene u našoj državi doživljavaju na dnevnoj bazi. Meni je osobno izuzetno žao što je mnoštvo žena na račun hashtaga doživjelo “triggering” situaciju, odnosno čitanje priča pod hashtagom je potaknulo potisnuta sjećanja da izbiju na površinu. To je nešto što se moralo dogoditi: jednostavno smo previše nasilja doživjele i vrijeme je da o njemu pišemo. Vrijeme je da se prestanemo sramiti jer se neki tip trljao o nas u busu kad smo kao trinaestogodišnjakinje išle doma s treninga, što je nepoznati doktor kada smo bile na ultrazvuku kukova komentirao našu “pipicu”, što su čiče iz ulice mamile djevojčice u radnje i tamo ih dirali iako djevojčice nisu niti bile svjesne što se događa. Vrijeme je za katarzu, za artikulaciju boli i negativnih iskustava u javnom prostoru i traženje od onih koji jesu na pozicijama moći da aktivno rade na suzbijanje istoga.
No, nemojmo se zavaravati: kako živimo u kulturi nasilja, često nasilje ne percipiramo kao nasilje, već kao “našu grešku”. “Pa kako sam se to obukla?”, “Zašto sam previše popila?”, “Zašto sam baš u tom trenu išla doma…”. Dokinimo onu “dečki će biti dečki”, po naški. Odgajajmo ih da mogu i zaslužuju bolje: kao i naše kćeri. Ovo nije rat protiv muškaraca: ovo je borba za društvo koje može bolje: u kojem nasilje ne samo da se osuđuje, već se i prevenira. Samo zajedno moramo i možemo raditi na promjeni hegemonijskih kulturoloških obrazaca. Selo odgaja našu djecu, a naše selo je nasilno. Želimo li da naše kćeri i sinovi odrastaju u kulturi gdje su djevojke koje bivaju “šlatane” osuđivane i gdje dječaci koji odbijaju sudjelovati u tom nakaradnom ritualu odrastanja doživljavaju diskriminaciju? Želimo li živjeti u društvu gdje je i muškarce sram javno reći da su doživjeli seksualno uznemiravanje na poslu? Do kada ćemo šutjeti? Žene jesu u značajno većem postotku žrtve nasilja i to je činjenica, ali je patrijarhat taj koji brani i muškarcima da artikuliraju svoju bol i potraže pomoć.
“Nasilje nad ženama je tema koja je duboko utkana u naše društvo i prečesto se normalizira, to je ono što želimo promijeniti, pravilno adresirati nasilje i vladajućima dati do znanja koliko je učestalo kako bi ih probali natjerati da poduzmu korake potrebne da se to promijeni. Ovo je sustavni problem koji upravo tako treba i rješavati, od korijena, promjena se neće dogoditi preko noći i tome se ni ne nadamo, ali javnim istupanjima svakako možemo ubrzati stvari.” lijepo je objasnila Marija jednom prilikom.
O negativnim iskustvima u javnom i privatnom prostoru Trcol je tako rekla: “Negativna iskustva nisu nestala, nastavljaju se, ali sada redovno s dvije strane, u javnim prostorima kao i do sada, ali sada i u virtualnom svijetu. Nismo ni očekivale da će ovo zaustaviti takva iskustva, cilj kampanje je osvještavanje, ohrabrivanje i osnaživanje žena kako bi javno progovorile o svojim iskustvima te jasno dale do znanja do je takav oblik nasilja nešto što ne smijemo tolerirati. “
Mene svaki dan oduševljavaju žene koje izlaze s pričama i šalju ih u inbox Platforme za reproduktivnu pravdu, njihove poruke podrške i zahvale što se ovakav prostor otvorio. Očito je bio potreban. Marija je rekla: “Ljudi su shvatili da smo sami odgovorni za ovu borbu i žele se aktivno uključiti i sudjelovati u stvaranju boljeg sutra. Inicijativa se već sada odražava na javni prostor i mišljenje javnosti i upravo ta javnost nam daje do znanja koliko nam treba edukacija, ali ne samo edukacija odgojno obrazovnog osoblja, djece i mladih nego i onih u sustavu koji nasilje moraju prepoznati, zaustaviti i nasilnike sankcionirati.”
Iako je hashtag pokrenut kao reakcija na naša osobna iskustva, i ranije smo bile svjesne da dijelimo sudbinu ogromnog broja žena. Prvenstveno se radi o hegemonijskim i ideološkim obrascima u koje smo uronjeni i koje smatramo ispravnima jer vjerujemo da ne postoji alternativa, iako tome nije tako: imamo pravo tražiti i raditi na promjeni, i kroz javne kampanje kao što je #ženeujavnomprostoru i kroz zagovaračke aktivnosti koje će apsolutno uslijediti kada za to bude pravi tren. Mi jesmo ti i te koji i koje čine društvo i jedino kroz višeslojan rad možemo doći do promjena koje će nesporno dolaziti sporo, no i ono što smo za sada saznale da je impact kampanje ulijeva nadu: započele smo razgovor koji se s Twittera prelio na druge društvene mreže, različite grupe ljudi koje su unutar svojih krugova razmjenjivale iskustva i samostalno smjestile nasilje prema ženama u kontekst rasprava o odgoju djece, što je iznimno važno. Zatim, vjerujem da je dio uključenih shvatio da preživjeti nasilje nije sramota nego hrabrost: moramo se “odsramiti” iskustava koje smo doživjele jedino i isključivo radi toga što smo žene.
Kada se radi o usporedbama s #MeToo: on je krenuo “top-bottom”, dakle kampanju jesu pokrenule žene koje su u javnom prostoru, kako bi ohrabrile tisuće anonimnih žena da podijele svoja iskustva. U ovom slučaju priča ide drugim redoslijedom: grassroot je i to također nosi određenu težinu. Ponosne smo na svaku ženu koja je progovorila o nasilju koje je doživjela, kao i na svakog muškarca koji je priznao da i njihova vlastita djela iz prošlosti nisu na čast te sada aktivno rade na mijenjanje pozicije muškaraca u borbi protiv nasilja prema ženama iz pasivne u aktivnu, i to u svojim mikro-zajednicama.
Nasilje nad ženama i djecom je deklarativno jedna od važnijih tema za Vladu RH, no njihovo djelovanje ne prati diskurs: važno je implementirati Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, ne okolnim putevima dolaziti do paušalnih zaključaka kako je “sve to već u našem zakonodavstvu”. Hrvatsko zakonodavstvo na temu zaštite žena i djece od nasilja nije u skladu sa stvarnim potrebama koje treba namiriti kako bi se taj problem rješavao. Od budžetiranja i otvaranja sigurnih kuća širom zemlje do osiguravanja da se nasilnici kroz pravosudni sustav doista i kažnjavaju, ne “opominju”. Važno je raditi s nasilnicima, što je element koji prečesto izostaje iz razgovora, a sve kako bi se prevenirao recidiv.
Ovolika raširenost nasilja u društvu je posljedica ranjenosti društva i boli koje društvo nosi. Svi i sve mi nosimo kolektivnu odgovornost: što ne znači da počinitelji nisu odgovorni. Oni nose osobnu odgovornost i trebaju biti pravovaljano kažnjeni. Hrvatsko društvo je bolesno u svojoj neizgrađenosti radi svega što smo prošli i kontinuirano prolazimo jer tako vladajućim strukturama odgovara. Lijepimo flastere, umjesto da radimo na izvoru problema. Međusobno si lijepimo etikete i brojimo krvna zrnca, umjesto da gradimo kulturu i društvo života: da radimo na tome da se nasilje prepoznaje, kažnjava i prije svega prevenira; da građanstvo ne gladuje; da je školstvo u skladu s tekovinama 21. stoljeća i u skladu s potrebama tržišta rada; da svi imaju pravo i mogućnosti napredovati na socijalnoj skali i da nas socijalna predodređenost što manje ograničava – da imamo jednak pristup obrazovanju i poslu; da zdravstvo, financirano zajedničkim sredstvima svih građana funkcionira; da se ne propituje pravo žene na autonomiju nad vlastitim tijelom već da se osigura nesmetan pristup osnovnoj ginekološkoj zaštiti i kontracepciji te da se napokon počne vjerovati ženama. I kad govorimo o nasilju koje doživljavaju na dnevnoj bazi i kada se govori o odlukama vezanim uz trudnoću.
Hvala vam na čitanju. Ako se želite uključiti u kampanju, bacite mail na ili u Inbox Platforme za reproduktivnu pravdu. Koristite hashtag #ženeujavnomprostoru, pričajte u svojim mikro-zajednicama o problemima i prvenstveno – slušajte žene. Mi smo te koje vam imamo doista puno toga za ispričati, a nailazimo na zid tišine.
Solidarno,
Marinella M.