Već duže vrijeme svjedočimo kontinuiranom urušavanju izborenih reproduktivnih i seksualnih prava žena. Kroz medije i javnu politiku provlače se ideje retradicionalizacije ženske uloge u društvu koja se svodi na poslušnu majku i suprugu, a nasilje nad ženama koje svake godine raste se ne uzima s potrebnom ozbiljnošću. Svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi fizičko nasilje od strane partnera. Prosječno je godišnje ubijeno 25 žena od strane partnera, a naši vladajući nastoje uvoditi medijaciju i pošto poto zaštiti instituciju braka nauštrb života mnogih žena. Država raspravlja o tome treba li te žene zaštiti od nasilja ili je bolje pogodovati glasnim i dobro umreženim skupinama koje blokiraju ratifikaciju Istanbulske konvencije.
U Hrvatskoj političari vole reći kako moramo raditi na demografiji. Možda je radi toga prekid trudnoće koji mora biti dostupan i legalan onemogućen nereguliranim prizivom savjesti, lažnim moralom koji se prosipa po ženama koje zatraže pobačaj, ali i cijenom, koja varira od 800,00 do 2.500,00 kuna. U isto vrijeme, one žene koje žele roditi nerijetko doživljavaju nasilje pri porodu i radi toga se odlučuju ne imati više djece. Doživljavaju traume i ostaju obilježene do kraja života. Sada su i oni parovi koji nastoje začeti dijete putem medicinski potpomognute oplodnje ugroženi: sve što nije u potpunosti prirodno, nije dobro. A tko to i kako definira – prirodno? Kako smo dozvolili da malene grupe uskog načina razmišljanja kroje naše obitelji?
“Hrvatska izumire!” čuje se s Markovog trga. No, to što postojeći kapaciteti institucija predškolskog odgoja ne mogu zadovoljiti sve potrebe i to što je školstvo ostalo daleko u 20. stoljeću, nesvjesno promjena koje su se u međuvremenu dogodile nije tema o kojoj se treba razviti dijalog s građanima, građankama i stručnjacima i stručnjakinjama. Žene su primarne njegovateljice, one koje vrše neplaćeni kućanski rad i nedostatak socijalnih institucija je nešto što prvo one osjete.
Prema podacima Eurostata za 2016. godinu, Hrvatska je s čak 8,4% na vrhu ljestvice radnika/ca koji imaju ugovore na određeno u trajanju od tri mjeseca, a prema istraživanju o kvaliteti života u EU imamo daleko najnižu razinu ravnoteže radnog i privatnog života. Žene se doživljava kao jeftinu radnu snagu i potiče ih se da i kao poduzetnice rade tradicionalne, intelektualno nezahtjevne, ali fizički zahtjevne “ženske poslove” poput čišćenja, čuvanja djece, organizacije događaja ili iznajmljivanja stanova. Svi ovi podaci pokazuju da je među članicama EU upravo Hrvatska doživjela najveće pogoršanje u posljednjih deset godina. Kao što vidimo, puno i previše je razloga za ovogodišnji osmomartovski marš!
S druge strane, od vlasti i vladajućih čujemo obeshrabrujuće poruke; od neprihvatljivih izjava nadležne ministrice Murganić kako je nasilje tipično za bračni odnos, savjetnika ministrice kulture Ilčića kako su žene neuračunljive zbog djelovanja hormona, pa do saborskog zastupnika Pernara kako je žena sama kriva jer je odlučila ostati uz nasilnika, ovakve izjave se ne sankcioniraju, a dugoročno imaju izrazito negativne posljedice u borbi za zaštitu prava žena.
Ako je i vama DOSTA nepostojećih suvremenih javnih politika i rasta konzervativizma, dođite 8. marta u 18 sati na Kont i marširajte s nama! ŽENSKA PRAVA SVAKI DAN!
Eventu možete pristupiti putem ovog linka, dok okvir za Facebook fotografiju možete pronaći na profilu Udruge PaRiter, a cover i profilne fotke su u nastavku!
