Svakodnevno čitamo o nekoj vrsti nasilja koja se događa u našoj bližoj okolini, ali i negdje daleko od nas u svijetu. Pored svih oblika nasilja i dalje je rodno uvjetovano nasilje još uvijek najzastupljenije. Kada gledamo samo na razini Europe, mnoštvo je uredbi i direktiva koja se strogo bore protiv nasilja nad ženama, a čije propise i Hrvatska implementira unutar svojih propisa. Može se reći, dakle, da propisa i zakonskih meritornih odredbi onda ne nedostaje, no unatoč tome rodno uvjetovano nasilje se i dalje zbiva učestalo oko nas.
Početkom godine smo mogli posvjedočiti mnogim novinskim člancima i objavama na raznim društvenim mrežama kako su počele pristizati brojne prijave zbog seksualnog nasilja čije žrtve su upravo žene, a dok su počinitelji istog profesori koji predaju na zagrebačkim fakultetima. Mnogi profesori, a i dekani kao “poglavice” tih fakulteta, čvrsto su demantirali sve te prijave, diskreditirajući ih kao paušalne i ni na čemu utemeljene samo kako bi ih pobili. U trenu kada su te informacije izašle u javnost, odjek je bio velik i svi su taj čin debelo osuđivali, no sad već nakon proteka skoro dva, tri mjeseca, moglo bi se reći da je taj događaj pomalo pao u zaborav.
Problem u gore navedenom slučaju je što ljudi s nekom titulom i određenim statusom u društvu uvijek pronađu izlaz iz situacija u kojima se nalaze, pa čak i kad se nađu u situaciji da su protiv njih podnesene jako ozbiljne prijave. Problematičnim situacijama građani brzo ustuknu te imaju tendenciju bojati se ljudi koji su možda akademski obrazovaniji od njih ili na visokim društvenim pozicijama. Opće je poznato da „moćni“ ljudi uvijek imaju veće beneficije za razliku od nas koji smo „samo“ obični ljudi, a imaju i uvijek svoju gardu ljudi koja će podržavati njihove ideje i radnje.
Prateći cijeli slučaj, razgovarala sam s jednim poznanikom o viđenju cijele situacije. Iako nije puno pratio vijesti uz navedeni slučaj, znao je načelno što se zbivalo i o čemu je riječ. Napomenuo je da u pogledu prijava treba ostati objektivan i nepristran, utvrditi činjenično stanje i tek onda adekvatno postupati. Isti nije upoznat da su se oko njega tijekom fakultetskih dana događale takve stvari te navodi „Nisu bila nikakva predavanja niti edukacije o tome što treba činiti u tom slučaju, mislim da bi to bilo korisno jer dosta mladih ljudi u toj dobi jos nisu upoznati sa svojim pravima te kako se najbolje zaštititi u toj situaciji. Iako imamo danas veliku dostupnost informacija, čisto sumnjam da će netko samoinicijativno prevencije radi ići „googlati“ što napraviti ukoliko se osoba nađe u toj situaciji, tako da mislim da je jedini način da se upravo mladima u vidu nekakvih predavanja ili nečega „prisili“ da poslušaju o tome pa će im sigurno negdje ostati urezano u pamćenju što otprilike napraviti ukoliko se nađu u takvoj situaciji oni sami ili netko njihov bližnji.“ Slobodnom procjenom, rekla bih da je stav mog poznanika, sličan kao i stav većine.
Zasigurno je da hrvatski obrazovni sustav ne prepoznaje potrebu za upoznavanjem mladih s ovim problemom te da ih se educira na koji način i kako postupati ako se nađu u situaciji da se moraju izboriti za sebe ili za nekog u njihovoj okolini. Sam sugovornik smatra da ukoliko se pojedina osoba unutar fakulteta nađe u takvoj situaciji, treba prijaviti nasilje studentskom odboru ili dekanu. Toga svakako u praksi nedostaje. Pitanje je koliko će djevojaka/žena uistinu se odlučiti na takav korak kada vidimo kako se te stvari na kraju i odviju. Odlučiš se na takav korak, prijaviš, a na kraju ispadneš sama kriva. Treba velika hrabrost za izaći pred svijet i reći takvo što, a i sam ispitanik smatra kako „ljudi trebaju osvijestiti da će se teško netko drugi boriti za njihova prava ukoliko se i oni sami ne bore.“ Svjestan je kako je teško žrtvama istupiti, pogotovo radi osuđivanja jer uvijek na kraju nekako bude ko da je sama žrtva kriva, bilo da se radi o seksualnom nasilju ili nekoj drugoj vrsti nasilja, ali smatra kako nije nemoguće. Kroz medije, komentare na društvenim mrežama i sl., vidljivo je kako je generalni stav javnosti da žrtva treba sama poduzimati prve korake. No, mnogi zaboravljaju da je žrtvama potrebna i podrška kada prolaze kroz te, za njih, teške trenutke, stoga društvo treba biti svijesno, ako ne mogu pružiti adekvatnu pomoć, zasigurno mogu pružiti moralnu i psihičku podršku.
U odnosu na navedenu problematiku, bitno je napomenuti da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatiju pod nazivom Istanbulska konvencija. Sama Konvencija daje mnoštvo „rješenja“ i adekvatnih mehanizama za borbu protiv nasilja, ali nažalost ti mehanizmi se u praksi ne primjenjuju. Svakako se to može pripisati nedostatku političke volje i nedovoljne konkretne podrške unutar vladajuće strukture da provedu reforme u skladu s Konvencijom.
Iz anketa provedenih prije 3 godine o javnom mnijenju građana Republike Hrvatske o Istanbulskoj konvenciji, ustanovljeno je da veliki broj građana uopće nije ni upoznat sa istom, a neki čak ne znaju ni da postoji. Možda se do danas, u pogledu istog i promijenilo, no rekla bih da je u mojoj bližoj okolini situacija i upoznatost ljudi s Konvencijom ista kao i onoj od prije 3 godine. Premda, dužnost građana nije bit upoznat sa sadržajem iste, već je ona prvenstveno namijenjena državnim tijela i stručnjacima koji se bore protiv rodno uvjetovanog nasilja. Stoga je svakako na državi dužnost da upozna svoje građane s njihovim temeljenim ljudskim pravima.
S obzirom na „događaje“ na zagrebačkim fakultetima, problem u takvim institucijama moga bi se riješiti da se ponajprije zaposlenici fakulteta upoznaju s pojedinim instrumentima koji postoje za zaštitu ljudskih prava, a zatim bi trebalo i same polaznike pojedinih fakulteta upoznati kako i na koji način mogu zašiti svoja ljudska prava. Moguće je da bi žrtve bile odlučnije kada bi znale da imaju svako pravo izboriti se za svoja prava, jer na kraju krajeva ono im i pripada, a isto tako kada bi žrtve znale da su i ostali upoznati sa osnovnim ljudskim pravima pa samim time nitko ne bi u „dlaku“ išao propitkivati njihove prijave, samo da bi se u konačnici iste i odbile. Nažalost.
Zanimljivo je i da sama Konvencija u čl. 13 iste propisuje: „Stranke će promicati ili provoditi, redovno i na svim razinama, kampanje i programe podizanja razine svijesti, uključujući i u suradnji s nacionalnim institucijama za ljudska prava i tijelima za ravnopravnost, organizacijama civilnog društva i nevladinim organizacijama, osobito ženskim organizacijama, kad je to primjereno, radi podizanja razine svijesti i razumijevanja kod opće javnosti o različitim manifestacijama svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije, njihovih posljedica na djecu i potrebe za sprečavanjem takvog nasilja“. Nadalje, u stavku 2. istog članka Konvencije propisuje: „ Stranke će osigurati široko distribuiranje u javnosti informacija o mjerama koje su na raspolaganju za sprečavanje počinjenja svih vrsta nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije“.
Razgovarajući s ljudima, svi ističu nedostatnost edukacija i programa koji govore o tom problemu. Dakako da je to istina. I sama Konvencija propisuje da je potrebno nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključiti u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja. Propisuje i da se takva vrsta edukacije uključi i u neformalnim obrazovnim okruženjima kao što su sportska te kulturna okruženja, ali svakako i vid edukacije kroz medije. U odnosu na isto, naše školstvo neadekvatno provodi međupredmetne teme građanskog i zdravstvenog odgoja koji bi trebali ispuniti funkciju edukacije mladih.
Kao što je prethodno navedeno, propisa ne nedostaje. Problematika leži u državnim institucijama koje moraju provoditi pojedine zakone te postupati u skladu s istim. Samo kad pogledamo članak 55. Konvencije koji kaže „Stranke će osigurati da istrage ili progon kaznenih djela, utvrđenih u skladu s člancima 35., 36., 37., 38. i 39. ove Konvencije, ne smiju ovisiti u potpunosti o prijavi ili pritužbi koju je podnijela žrtva, ako je kazneno djelo počinjeno u cijelosti ili djelomično na njihovom državnom području te da se postupak može nastaviti čak i ako žrtva povuče svoju izjavu ili pritužbu. Izgleda da u praksi sve zapravo ovisi samo o prijavi te ako prijava nije pravovaljano izvršena, osoba, točnije žena, gubi svaku šansu za prijavu počinitelja. Stoga se ni ovaj najbitniji element Konvencije u praksi ne primjenjuje.
Bitno je spomenuti da seksualno nasilje nije samo čin prisilnog seksualnog odnosa, već postoje različiti oblici seksualnog nasilja. Pitanje je jesu li građani, posebice žene upoznate s time ili jednostavno nisu dovoljno educirane o svim oblicima seksualnog nasilja. Svakako da je tu zakazao sustav, od ranih razreda osnovne škole pa nadalje, što nas opet dovodi do nedostatka adekvatne edukacije u pogledu ove problematike.
Čitajući ispovijesti žena u sklopu portala bitna.si, koje su se spletom okolnosti našle u nekoj vrsti seksualnog nasilja, kao što su verbalno seksualno uznemiravanje, pogledi koji stvaraju neprijatnost ili nelagodu, uvrede usmjerene na izgled ili etiketiranje žene kao seksualni objekt itd., vidljivo je da su se s takvim situacijama žene susretale u ranoj životnoj dobi. Velika većina ispovijesti završava rječju da taj čin nikada nikome nisu ni rekle nego su sada nakon toliko godina odlučile to anonimno priopćiti. Obrazovni sustav je zakazao jer nije predvidio i ne smatra potrebnim upoznati svoje učenike, posebice učenice, kome se obratiti ukoliko se nađu u nekoj od navedenih situacija. Nisu upoznate da određeni obrasci ponašanja od strane profesora ili školskih kolega nisu u redu i nisu primjereni. No, ne samo od strane profesora i školskih kolega, već i od strane ukućuna.
Nastavkom obrazovanja, ni dalje se ne ispravljaju greške iz osnovnoškolskog. Imajući u vidu činjenicu da su učenici tada već u zrelijoj dobi i da se određene promjene događaju na tijelima, a uvelike se više pažnje pridodaje tjelesnim promjenama kod djevojaka nego kod dječaka, zasigurno je da bi se tada trebalo popričati s učenicima i upoznati ih da pojedina vrsta ponašanja nisu prihvatljiva i primjerena. Edukaciju i informiranje učenika na ovu temu je ono što bi trebali odraditi građanski odgoj i obrazovanje te zdravstveni odgoj, koji već postoje kao međupredmetni kurikulumi u osnovnoj i srednjoj školi.
Osvrtom na prethodno navedene ispovijesti s portala bitna.si, vidljivo je da uz to što se žene moraju nositi s “teretom” da su se našle u takvoj situaciji još taj “teret” nose same na leđima i nikom se ne obrate u pogledu istog. Zasigurno je da bi se žene odvažile i bolje se snašle u pojedinim sistuacijama kada bi ih netko upoznao da pojedini činovi nisu opravdani i da ih se treba osuđivati te da svako takvo postupanje mogu i smiju prijaviti. No, trebat će puno vremena da se neke stvari promjene u sustavu, ali barem danas postoje mnoge organizacije i razni oblici internetskih podrška žrtvama seksualnog nasilja putem kojih se žrtva može obratiti za savjet i daljnje postupanje.
U odnosu na sve navedeno, ne smijemo zaboraviti da velike promjene kreću od pojedinaca pa je tako moguće i ovaj problem iskorijeniti iz društva. Uvijek kažemo da su razne institucije krive za situacije koje se događaju, ali zaboravljamo da te institucije čine ljudi. Ljudi koji donose odluke, u ovom slučaju ljudi koje ne donose odluke. Odluke koje su od presudne važnosti da žene kao članice društva u 21. stoljeću ne moraju proživljati primitivne ispade i činove pojedinaca. Propisi su doneseni i čekaju, a vladajući vrh je onaj koji bi trebao započeti reformu i uvesti edukaciju u pogledu seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, od najnižih razreda osnovne škole. U sklopu online peticije Sveobuhvatno seksualno obrazovanje u škole! je elaborirano iz kojih razloga i na koji način uvođenje adekvatne seksualne edukacije može pomoći mladima u razumijevanju problematike nasilja. Bitno je stoga da država napokon prepozna potrebu za uvođenjem seksualne edukacije kao obvezan nastavni predmet.
Krenimo od samog vrha, pa će se i onaj “najmanji” čovjek početi ponašati onako kako priliči. Vladajući su nam rekli da moramo nositi maske pa ih i nosimo iako to nije nigdje propisano, zar ne? Zašto onda ne bi vladajući počeli rigoroznije osuđivati činove seksualnog nasilja bez obzira kojeg su statusa počinitelji, pa posljedično i postupati u svezi istim u skladu sa ratificiranim propisima?!
Autorica teksta: Lorena Končurat, mag. iur