Izbjeglička kriza ovakvih razmjera se nije dogodila od Drugog svjetskog rata. Milijuni ljudi bježe pred nasiljem i ratom, spašavaju goli život – neki alternativnijim putevima, kao što je Balkanska ruta, a drugi neoznačenim cestama za koje nikada nećemo saznati. Na koji god način došli u Europu, svim izbjeglicama jedno je zajedničko: žele živjeti život dostojan čovjeka, bez straha.
Na putu iz zemlje obuhvaćene ratom ka mirnijim zemljama, žene uz ostale opasnosti prate i opasnosti od otmice i/ili silovanja, a po novijim pravilima moraju strahovati hoće li uopće moći fizički ući u zemlju u koju žele ući: kvote “osiguravaju” zapadne zemlje, no uništavaju nebrojene ljudske sudbine. Ne postoje statistike o tome koliko žena i djece je “nestalo” na izbjegličkoj ruti, no postoje podaci o tome koliko je žena silovano tijekom putovanja.
Nakon stizanja na odredište, ispunjavanja papirologije i čekanja krajnje odluke, azilantkinje se susreću s nizom predrasuda i stereotipa.
Stereotip 1: Tražitelji/ce azila su u boljoj poziciji od građana/ki Hrvatske!
Tražitelji/ce azila su, tijekom apliciranja za azil, smještene u vrlo ograničenom prostoru, s restriktivnim pravilima. Svi trebaju imati iste šanse za početak, no njihove ipak ne djeluju tako, zar ne?
Stereotip 2: Oni su ovdje došli kako bi ih naša država hranila novcem iz poreza koji ja plaćam!
Biti azilantkinja ne znači biti socijalni slučaj: ljudi koji prolaze toliki put nose određena znanja i kulturološko bogatstvo sa sobom. U svakom slučaju, od raznolikosti se može isključivo – profitirati.
Ali…
Stereotip 3: Ukrast će nam poslove!
Da, istina, Hrvatska ima visoku nezaposlenost. No, to nije problem za koji su krivi azilanti/kinje, već neke druge strukture.
Stereotip 4: Azilanti/kinje će nam uništiti kulturu!
Kulturu je cjelokupno društveno naslijeđe. Na koji način to može biti uništeno? Može biti izmijenjeno, nadograđeno, ali ne – uništeno. Mirna integracija ne uništava kulture, to čine rat i mržnja.
Stereotip 5: Azilanti/kinje su manje vrijedni/e samo zato što nisu iz Europe
Rasizam kao takav je bezvrijedan – ljudi vrijede prema onome što nose u sebi, ne prema boji svoje kože. Rangiranje nečije vrijednosti prema boji kože je svojstveno kolonijalizmu i ne pripada u 21. stoljeće.
Znanje je najbolje oružje!
Kako bi otkrili gradite li dojam o azilantkinjama isključivo na naučenim stereotipima te uz to naučili nešto novo i proširili svoje vidike, dođite na Živu knjižnicu koja će se održati 3. ožujka 2016. godine na Medicinskom fakultetu u Rijeci od 16:00 do 19:00 sati ili u Narodnu čitaonicu na Korzu na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, od 16:00 do 19:30 sati.